Pročitani stripovi: Maniac of New York

Da se primetiti kako poslednjih dana sa prilično gušta čitam razna izdanja AfterShock Comicsa, ali mislim da je i par godina unatrag uspostavljeno da ja smatram kako se radi o odličnoj firmi koja je u priličnoj meri ostvarila svoju ambiciju da spoji nezavisni, creator-owned duh stvaranja stripova sa profesionalizmom i kvalitetnom infrastrukturom koji tim stripovima daju senzibilitet mejnstrim publikacija namenjenih publici što želi da kuša malo drugačije voće od superherojštine. Otkada je Vertigo ugašen a Oni Press se praktično samoubio, čini se da je otvoreno  dosta prostora za ovakve preduzetničke ideje pa izdavači poput AfterShock ili AWA nadiru u prostor oko Imagea, Dark Horsea, BOOM!-a,  IDW-a itd.

Današnji strip se, vrlo upečatljivo i mudro samoreklamerski zove Maniac of New York i u pitanju je neka vrsta umešnog sažetka mnogih tropa i ideja slasher podžanra horor filma (i stripa), sa sve blagom kritikom istih tih tropa ali i sociopolitičkim opservacijama koje su od praiskona deo slasher matrice. AfterShock još uvek u svom portfoliju ne forsira tekuće serijale (mada je izvrsni Animosity bio sjajan izuzetak) i bazira većinu svoje produkcije na pažljivo omeđenim miniserijalima od po nekoliko epizoda. Maniac of New York je, pak, primer da se i ovde može raditi na način koji je popularizovao Image Comics, gde će strip izlaziti praktično kao serija sukcesivnih miniserijala i na taj način održavati jedan duži kontinuitet a bez obaveze da se publikuje iznurujuće neprekidnim mesečnim tempom dok svi umešani ne popadaju na patos od iscrpljenosti. Originalni Maniac of New York je izlazio između Februara i Juna prošle godine i imao pet epizoda a njegov nastavak, Maniac of New York: The Bronx is Burning je sa četiri epizode išao od Decembra prošle do Marta ove godine. Radi se o vrlo dobro postavljenom, vrlo lepo produciranom žanrovskom stripu koji uspeva da istovremeno bude „za odrasle“, sa obilatom količinom visceralnog nasilja, ali i da očuva dovoljno mere ljudske drame da ne potone u „stripovsku“ ili, uopšte, žanrovsku eksploataciju kakva je i prirođena slasherima. Naravno, ovo je u velikoj meri dijalog i polemika sa ikoničnim filmovima iz slasher istorije, prevashodno sa serijalima Halloween i Friday the 13th ali i jedan prilično esencijalno „njujorški“ narativ koji će se pozabaviti, kako rekosmo, i nekim „stvarnim“ društvenim protivrečnostima, ne jureći nužno dnevnopolitičke poene a opet se mašajući političke kritike bez mnogo oklevanja.

Naravno, jedan od presudnih elemenata što me je Maniac of New York inicijalno zainteresovao je što je crtač na oba serijala bio Andrea Mutti. Ovaj sjajni Italijan još od ranih devedesetih radi ne samo za italijanske izdavače već, prilično ekstenzivno, za francuske (Casterman, Dargaud, Soleil) da bi zatim napravio vrlo uspešan skok preko Atlantika i pokazao se kao izuzetno dobro prilagođen i zahtevima američkog tržišta. U Americi je radio za Vertigo i DC, ali i za Marvel (partikularno na Iron Manu) kao i za IDW (na G.I. Joe Origins) i sjajno je videti njegov energični, pomalo i nervozni crtež i kolor na serijalu koji treba da izazove jezu, zgražavanje ali i dobrodošle katarzične momente oslobađanja tenzije. I krv, puno krvi.

Scenarista ovog serijala je Elliott Kalan, jedan poznat i uspešan američki komičar koga najšire američke mase najbolje poznaju po tome da je bio glavni scenarista popularne emisije Johna Stewarta The Daily Show. No, Kalan ima ozbiljnu reputaciju i u „žanrovskom“ pisanju, prevashodno kao glavni scenarista recentne  inkarnacije naučnofantastičnog serijala Mystery Science Theater 3000 koju je producirao Netflix, a u stripovima je ime za sebe prilično uspešno izborio radeći miniserijal Spider-Man and the X-Men za Marvel, pre nekoliko godina. Kalanu je Maniac of New York prvi creator-owned rad  u stripu i u dobroj se meri oseti sloboda i lakoća sa kojom on ovo piše, oslanjajući se na svoju fasciniranost Njujorkom kakvu samo klinac iz Nju Džersija koji je studirao u Velikoj jabuci ume da oseća.

Maniac of New York je vrlo eksplicitan u svom naslovu i u ovom stripu se zaista radi o titularnom „manijaku“ koji teroriše Nujork. U nekim od uvodnih kadrova vidimo da televizijski izveštaji koji se bave saopštavanjem prohodnosti saobraćajnica njujorškim vozačima, usput i pominju gde je poslednji put manijak Harry viđen i savetuju građane na oprez u tim delovima grada. Harry, tako prozvan od strane medija je vrlo arhetipski, možda i stereotipni serijski ubica-sa-maskom-i-mačetom kome se ne zna ni poreklo ni identitet i ime koje mediji koriste dato mu je od, pa, milošte. Ubistva koja Harry čini poela su pred kraj 2015. godine i mada je u pitanju, opet, stereotipni muškarac sa sečivom, body count je visok i zastrašujući. Prve table stripa pokazuju futidž Harryjevog divljanja na Tajms Skveru na dočeku 2016. godine koje je uzelo sedamdesetdevet života i već na osnovu ovih slika je jasno da je Harry mnogo više od muškarca-sa-mačetom.

Kako je i tradicija u slasherima, Harry je nema, možda i bezumna sila prirode koja se izražava samo neartikulisanim mumlanjem i režanjem i ima neobjašnjivu ali potpuno fokusiranu potrebu da ubija. Kalanov scenario je zanimljiv jer prikazuje kako se život u Njujorku naprosto prilagođava postojanju nečeg ovakvog u svojoj zajednici, od toga kako se građani ponašaju da bi bili bezbedniji ili da bi pokazali da imaju empatije prema žrtvama pa do gradonačelnika De Manzija koji pokušava da negativnost i stravu što ih Harry proizvodi kompenzuje reklamiranjem svog najnovijeg projekta, automatizovanog voza bez mašinovođe koji ima svoj debi u njujorškom metrou. Nagađate da će taj voz imati sopstveni set pis kad dođe vreme…

Nije da se gradonačelnik ne bavi samim Harryjem, mada je iz nekoliko scena sasvim jasno da ga on vidi pre svega kao pretnju po svoj rejting i kao neku vrstu prirodne nepogode o kojoj ne vredi mnogo razmišljati jer nad njom nemate kontrolu. Ipak, reda radi, gradonačelnik ima i specijalnu operativnu jedinicu koja je posvećena samo i isključivo pronalaženju i zaustavljanju manijaka Harryja. Kažemo „reda radi“ jer na početku stripa vidimo da je ova operativna jedinica, pa, sastavljena od samo jedne osobe. Gina, protagonistkinja ovog stripa imala je gotovo fatalan susret sa Harryjem kada je bila mlađa i u ovom incidentu neko blizak njoj je ubijen. Sada ona ima priliku da se profesionalno pozabavi lovom na Harryja, samo kada bi gradska uprava iole ozbiljno shvatala njeno radno mesto.

Ali naravno da gradska uprava to ne čini. Gini je od prvog dana jasno stavljeno do znanja da je u pitanju pozicija koja služi samo za dobar PR gradonačelnikovog kabineta i da neće imati nikakvu podršku ni resurse na raspolaganju, da, uostalom,  niko ne očekuje da se ona ozbiljno bavi svojim poslom.

Rezignirana, Gina se udružuje sa policajkom Zeldom koja i sama ima ličnu investiciju u hvatanje manijaka, a uzgred je u pitanju cinična, razočarana žena stalno na ivici pada u ozbiljan alkoholizam i ove dve od kolega odbačene i od društva prezrene osobe kreću u misiju za koju niko ozbiljno i ne veruje da može da bude ispunjena.

Kako to već pravila žanra diktiraju, dakle, Zelda i Gina se ne bore toliko protiv manijaka koliko protiv političara što stalno razmišljaju o rejtinzima i svako talasanje im je neugodnost pa kada počnu da padaju nove Harryjeve žrtve, instinkt da se krivica pripiše dvema nesposobnim ženturačama koje ne poštuju protokole bude najprirodnija stvar na svetu. Tu su onda i mediji, publicisti koji su pare namlatili pišući knjige o Harryju, pa ožalošćene porodice žrtava koje opet traže metu da na njoj iskale svoj nemoćni gnev – a ta meta NEĆE biti gradska skupština i gradonačelnik – a u drugom serijalu Kalan pravi i značajan napor da malo opamprči i po privatnom sektoru sa vrlo satirično intoniranom epizodom strave koja se dešava u privatnoj srednjoj školi i njenim automatizovanim, bezumnim protokolima za slučaj pojavljivanja manijaka Harryja.

Kalan ovo vrlo lepo i elegantno piše, i Maniac of New York ima ugodan, prirodan tempo. Karakterni rad sa dve protagonistkinje je uspešan i Maniac of New York je isto onoliko „buddy cop“ pripovest koliko i slasher horror ekstravaganca. Ovde nema nekog programskog feminizma, već jedne prirodne, organske feminističke crte koja fino apsorbuje činjenicu da su dve glavne junakinje psihološki izlomljene osobe sa otpadničkim mentalitetom, kojima je posao, njihova misija što joj se svi drugi podsmevaju, bukvalno sve što imaju. Teško je ne zavoleti ove dve žene i teško je ne navijati za njih kada vidite da svi drugi navijaju protiv njih i smatraju ih napornim viškom u društvu koje se naprosto naviklo da živi pod stalnom pretnjom nasilne smrti. Maniac of New York ne ide na direktnu polemiku vezanu za politiku kontrole ličnog naružanja u SAD, ali je sasvim jasno da se ceo ovaj zaplet može čitati i kao parabola upravo o ovom pitanju koje kao da ni jedna druga zemlja na planeti nema zaoštreno do ovolikog apsurda.

Muttijev crtež i kolor su, kako rekoh, energični, pa i rastzani. Mutti uspeva da psotigne vrlo finu ravnotežu izmeđi realističnog, „odraslog“ stripa sa pravim osobama koje imaju prave, relataiblne emocije i žanrovskijeg horor programa. Nekoliko set pisova u kojima naše ludo smele protagonistkinje pokušavaju da savladaju čudovište što, reklo bi se, sa sebe bez mnogo traume stresa revolverske metke je urađeno maestralno, sa perfektnim kadrovima horor tenzije i akcionim krešendima. Mutti ne koristi mnogo tamnih tonova, naprotiv, Maniac of New York je intenzivno snažno osvetljen, što je odstupanje od klasične slasher matrice ali to je i u skladu sa idejom da ovo nije puki scream queen story i lenjo prepisivanje oprobanih tropa, već narativ koji govori o važnosti ponovnog preuzimanja kontrole nad svojim životom. Energičan a jako disciplinovan letering koga donosi Taylor Esposito je idealna dopuna Muttijevom dinamičnom stilu.

Do kraja drugog serijala deluje kao da su stvari rešene i da je Gina dobila svoju pobedu što ju je godinama sanjala ali ne samo da Kalan ne previše zabašureno najavljuje i treći serijal, već su i u samom narativu ostala neka neodgovorena pitanja koja obećavaju prilično šokantan i uzbudljiv treći čin. Živi bili pa videli, a do tada, proverite sami koliko vam se Maniac of New York dopada odlaskom do AfterShockovog sajta.

Postavi komentar